/Odlomak iz knjige Kasni kapitalizam, Ernesta Mandela. Cekade, Zagreb, 1981. Obrada teksta: kolektiv TCL./

★

U doba imperijalizma ta je cjelokupna struktura radikalno izmijenjena. Sad je proces prvobitne akumulacije kapitala u privredama zemalja koje još nisu bile kapitalizirane isto tako podvrgnut reprodukciji zapadnog krupnog kapitala. Od tog trenutka naovamo, izvoz kapitala imperijalističkih zemalja (a ne proces prvobitne akumulacije domaćih vladajućih klasa) određuje ekonomski razvoj Trećeg svijeta. On postaje komplementaran potrebama kapitalističke proizvodnje u metropolama, ne kao indirektna posljedica konkurencije jeftinijih roba iz tih metropola, nego prvenstveno kao direktna posljedica činjenice što su same investicije kapitala dolazile iz metropola i osnivale samo one pogone koji su odgovarali interesima imperijalističke buržoazije.

Proces imperijalističkog izvoza kapitala, prema tome, gušio je privredni razvoj tzv. Trećeg svijeta time što je prvo iscrpio raspoložive resurse za prvobitnu akumulaciju kapitala kvalitativno većim „odljevom“ . Sa stajališta nacionalne privrede, taj je odljev poprimio oblik trajne eksproprijacije domaćeg društvenog viška proizvoda u korist stranog kapitala, što očito značajno smanjuje raspoložive resurse za domaću akumulaciju kapitala. Drugo, taj proces koncentrira preostale resurse na one sektore „koji su odlučujući za razvoj nerazvijenosti“, kao što to kaže Andre Gunder Frank ili, koristeći pojam Theotonio Dos Santosa, za „razvoj ovisnosti“. Ti su sektori: vanjska trgovina; službe posredovanja za imperijalističke tvrtke; špekulacije zemljom i nekretninama; lihvarstvo; lumpenburžoazija i lumpemnalograđanstvo „uslužnog sektora“ (tj. lutrija, korupcija, gangsterstvo, kocka, a dijelom i turizam). Treće, taj proces ograničava primitivnu akumulaciju kapitala time što na selu konsolidira stare vladajuće klase i značajan dio seoskog stanovništva drži izvan sfere stvarne robne proizvodnje i novčane privrede.

Na prvi pogled stvara se paradoksalna slika: proširena reprodukcija kapitala koja u metropolama potiče proces istodobne prvobitne akumulacije kapitala ometa taj isti proces u neindustrijaliziranim zemljama. Upravo tamo gdje ga ima obilno, kapital je brzo akumuliran; tamo gdje je rijedak, mobilizacija i akumulacija kapitala razvijaju se sporo i proturječno. Takva slika, prividno proturječna pravilima tržišne privrede i liberalne ekonomske teorije, postaje razumljiva čim razmotrimo relativnu profitnu stopu. Ono što uzrokuje jednostranu „nerazvijenost“ Trećeg svijeta nije ni zlovolja imperijalista, niti društvena nesposobnost domaćih vladajućih klasa, već kompleks ekonomskih i društvenih uvjeta koji doduše podupire prvobitnu akumulaciju novčanog kapitala, ali prvobitnu akumulaciju industrijskog kapitala čini manje rentabilnom — i svakako nesigumijom — od navedenih područja investiranja ili suradnje s imperijalizmom u proširenoj reprodukciji njegova vlastitog kapitala.

Prijelazom od kapitalizma slobođne konkurencije u klasični imperijalizam promijenila se, prema tome, i specifična artikulacija odnosa proizvodnje i razmjene između metropola i nerazvijenih nacija. Ovladavanje stranog kapitala lokalnom akumulacijom kapitala (uglavnom povezano s političkom dominacijom) podvrglo je lokalni privredni razvoj interesima buržoazije iz metropola. Ono što »puca« po nerazvijenim zemljama, nije više „laka artiljerija“ jeftinih roba, već „teška artiljerija“ kontrole resursa kapitala. Nasuprot tome, u predimperijalističkoj epohi koncentracija na proizvodnju i izvoz sirovina pod kontrolom domaće buržoazije bila je tek predigra razaranja pretkapitalističkih odnosa proizvodnje na selu u interesu te buržoazije. Ipak, u klasičnoj imperijalističkoj epohi stvara se dugoročan društveni i politički savez imperijalizma i domaće oligarhije koji zamrzava pretkapitalističke odnose proizvodnje na selu, time bitno ograničava širenje „unutamjeg triišta“ i tako ometa kumulativnu industrijalizaciju zemlje, odnosno procese prvobitne akumulacije kapitala, koji su se ipak pojavljivali, usmjerava u neindustrijskom pravcu.

Upravo je Ćile klasičan primjer tog prijeloma u strukturi svjetske privrede koji je od epohe kapitalizma slobodne konkurencije doveo do epohe klasičnog imperijalizma. Prva integracija Ćilea u kapitalističko svjetsko tržište u XIX stoljeću zahvatila je rudnike bakra koji su, međutim, uglavnom bili u čileanskom posjedu. Druga faza, započeta razvojem dobivanja salitre nakon pobjede Ćilea u ratu s Peruom, završena je potpunom prevlašću britanskog kapitala nad rudarstvom u Ćileu. Ukupan britanski kapital investiran u Čile 1880. godine iznosio je oko 7,5 milijuna funti sterlinga, od čega više od 6 milijuna u formi državnih papira. Godine 1890. taj se iznos povećao na 24 milijuna funti sterlinga, a 16 milijuna tog iznosa bilo je u obliku izravnih privatnih investicija (prije svega u rudnike i salitru). Značajno je to što se nije promijenila sirovinska bit ključnog izvoznog proizvoda (prvo bakar, onda salitra). Do promjene je došlo u prevladavajućim procesima akumulacije kapitala i prevladavajućim odnosima proizvodnje.

Prevlast inozemnog kapitala nad akumulacijom kapitala u nerazvijenim zemIjama vodila je takvom privrednom razvoju koji je, a na to smo već upozorili, oblikovan komplementarno privredi imperijalističkih metropola. To prije svega znaći koncentraciju na proizvodnju biljnih i mineralnih sirovina. Lov na jeftine sirovine ide tako reći uporedo s imperijalističkim izvozom kapitala.

Traganje za jeftinim sirovinama nije slučajno. Primjereno je unutarnjoj logici kapitalističkog načina proizvodnje. Rastućom proizvodnošću rada to vodi stalnom rastu količine roba koja se može proizvesti uz stanoviti kvantum strojeva i radne snage. To, pak, vodi tendencijelnom smanjenju udjela fiksnog konstantnog i varijabilnog kapitala u prosječnoj vrijednosti robe, tj. tendencijelnom porastu udjela troškova sirovina u cijeni proizvodnje prosječne robe: Prema tome, razmjerno razvijanju proizvodne snage rada, vrijednost sirovine sačinjava stalno rastući sastavni dio vrijednosti robnog proizvoda… zato što se u svakom alikvotnom dijelu cjelokupnog proizvoda postojano smanjuje i onaj dio koji sačinjava rabaćenje mašinerije, kao i onaj što ga sačinjava novododani rad. Uslijed ovog kretanja naniže, raste razmjerno onaj drugi dio vrijednosti što ga sačinjava sirovina, ako ovaj porast nije dokinut odgovarajućim smanjenjem vrijednosti sirovine koje potiče iz rastuće proizvodnosti rada primjenjivanog radi njene vlastite proizvodnje
Proizvodnja sirovina primitivnim, pretkapitalističkim sredstvima u prekomorskim zemljama — karakterizirana ropskom privredom u južnim državama SAD — pojačala je tendenciju relativnog poskupljenja sirovina i otud pokušaje metropolskog kapitala da stvori jeftiniju, tj. kapitalističku proizvodnju sirovina.

Povećanje cijene pamuka, prouzročeno američkim građanskim ratom, bilo je za to određujući, ali nikako jedini element. Tendencija povećanja ne samo relativnih, već i apsolutnih cijena sirovina, karakteristična za sredinu XIX stoljeća, potpuno je dovoljna da dokaže taj fenomen. Izravna intervencija zapadnog kapitala u proces prvobitne akumulacije kapitala nerazvijenih z malja bila je u znatnoj mjeri određena prinudom da se kapitalistička proizvodnja sirovina organizira u velikim razmjerima.

Kapitalistička proizvodnja sirovina u nerazvijenim zemljama bila je, ipak, kapitalistička proizvodnja uz sasvim određene društvene, ili, bolje rečeno. društveno-ekonomske uvjete proizvodnje. Silna količina jeftine radne snage u nerazvijenim zemljama učinila je veliku upotrebu fiksnog kapitala nerentabilnom. Moderni strojevi nisu mogli konkurirati jeftinoj radnoj snazi. Kapitalistička je proizvodnja sirovina u poljoprivredi, prema tome, prije svega vodila plantažnoj privredi tj. predindustrijskom kapitalizmu, manufakturnom kapitalizmu, pri čemu su prednosti spram pretkapitalističke plantažne privrede bile u uvođenju elementarne podjele rada među manuelnim radnicima, u većoj radnoj disciplini i racionalnijoj organizaciji i knjigovodstvu. Na području rudarstva kapitalistička proizvodnja sirovina u nerazvijenim zemljama predstavljala je, svakako, uvođenje kapitalističke mašinerije, dakle početak industrijskog kapitalizma. Ali i u tom slučaju niske cijene robe radne snage, silna industrijska rezervna armija i relativna nemoć proletarijata pomakli su težište pritiska kapitala sa, na Zapadu već dominantne proizvodnje relativnog viška vrijednosti, na proizvodnju apsolutnog viška vrijednosti.

Time dobivamo sliku imperijalističkog svjetskog sistema koji je izgrađen na općem nejednakom razvoju akumulacije kapitala, organskog sastava kapitala, stope viška vrijednosti i proizvodnosti rada.