Struktura svetske kapitalističke privrede | TC linija
Teorija i Istorija

Struktura svetske kapitalističke privrede

Prenosimo odlomak iz knjige Ernesta Mandela „Kasni kapitalizam“, jer ova analiza predstavlja jedan od retkih pokušaja teoretizacije globalnog razvoja kapitalističkog načina proizvodnje nakon II sv. rata. Rečima Perija Andersona u eseju „Razmatranja o zapadnom marksizmu“, u pitanju je nezaobilazno delo u pokušaju revitalizacije marksističke teorije u dugoj epohi istorijskih poraza pokreta radničke klase, epohi koju, na teorijskom planu, karakteriše odustajanje od kritičkih analiza ekonomskih i političkih struktura u korist para-filozofskih i filozofskih tema. Koristeći teorijske koncepte „klasičnog“ marksizma Ernest Mandel, kao i  trockistička tradicija iz koje dolazi, reafirmiše validnost i relanost socijalističke revolucije i proleterske demokratije, čime se izdvaja iz čitavog korpusa teorija zapadnog marksizma i njihovih autora, koji su se, korak po korak, povlačili iz tvrđava ortodoksije, dok naposletu nisu sasvim okrenuli leđa marksizmu.

Uzgred, radeći na očuvanju i širenju marksističke teorijske literature od sada ćemo uz tekstove koje prenosimo (a i retroaktivno uz koje smo preneli) stavljati i linkove ka celim knjigama, bar onim koje postoje u elektronskom formatu. Ovo činimo u nadi i uz apel  našim čitaocima da, zainteresovani prenetim odlomkom, ulože trud i vreme te pročitaju neka od navedenih dela. Danas, u trenutku kada analiza globalne konstelacije kapitalizma ne pruža jasna i brza politička rešenja, u dugom, predugom času onoga što je Markuze nazvao „zatvaranje političkog univerzuma“ imperativ je  prisetiti se Lenjinovih reči upućenih saborcima tokom klanice imperijalističkog rata 1914.: „Učiti, učiti i samo učiti – to je svrha života“.   

/Ernest Mandel, Struktura svetske kapitalisitčke privrede, Kasni kapitalizam, CKD, Zagreb, 1981. Prevod Tomislav Pisk. Cela knjiga na linku./

U doba imperijalizma ta je celokupna struktura radikalno izmenjena. Sad je proces prvobitne akumulacije kapitala u privredama zemalja koje još nisu bile kapitalizovane isto tako podvrgnut reprodukciji zapadnog krupnog kapitala. Od tog trenutka naovamo, izvoz kapitala imperijalističkih zemalja (a ne proces prvobitne akumulacije domaćih vladajućih klasa) određuje ekonomski razvoj Trećeg sveta. On postaje komplementaran potrebama kapitalističke proizvodnje u metropolama, ne kao indirektna posledica konkurencije jeftinijih roba iz tih metropola, nego prvenstveno kao direktna posledica činjenice što su same investicije kapitala dolazile iz metropola i osnivale samo one pogone koji su odgovarali interesima imperijalističke buržoazije.

Proces imperijalističkog izvoza kapitala, prema tome, gušio je privredni razvoj tzv. Trećeg svijeta time što je prvo iscrpio raspoložive resurse za prvobitnu akumulaciju kapitala kvalitativno većim „odlivom“ . Sa stajališta nacionalne privrede, taj je odliv poprimio oblik trajne eksproprijacije domaćeg društvenog viška proizvoda u korist stranog kapitala, što očito značajno smanjuje raspoložive resurse za domaću akumulaciju kapitala. Drugo, taj proces koncentriše preostale resurse na one sektore koji su odlučujući za razvoj nerazvijenosti“, kao što to kaže Andre Gunder Frank ili, koristeći pojam Theotonio Dos Santosa, za „razvoj zavisnosti“. Ti su sektori: spoljna trgovina; službe posredovanja za imperijalističke kompanije; špekulacije zemljom i nekretninama; lihvarstvo; lumpenburžoazija i lumpemnalograđanstvo „uslužnog sektora“ (tj. lutrija, korupcija, gangsterstvo, kocka, a delom i turizam). Treće, taj proces ograničava primitivnu akumulaciju kapitala time što na selu konsoliduje stare vladajuće klase i značajan deo seoskog stanovništva drži izvan sfere stvarne robne proizvodnje i novčane privrede.

Na prvi pogled stvara se paradoksalna slika: proširena reprodukcija kapitala koja u metropolama podstiče proces istovremene prvobitne akumulacije kapitala ometa taj isti proces u neindustrijalizovanim zemljama. Upravo tamo gde ga ima obilno, kapital je brzo akumuliran; tamo gde je redak, mobilizacija i akumulacija kapitala razvijaju se sporo i protivrečno. Takva slika, prividno protivrečna pravilima tržišne privrede i liberalne ekonomske teorije, postaje razumljiva čim razmotrimo relativnu profitnu stopu. Ono što uzrokuje jednostranu „nerazvijenost“ Trećeg sveta nije ni zlovolja imperijalista, niti društvena nesposobnost domaćih vladajućih klasa, već kompleks ekonomskih i društvenih uslova koji doduše podupire prvobitnu akumulaciju novčanog kapitala, ali prvobitnu akumulaciju industrijskog kapitala čini manje rentabilnom — i svakako nesigumijom — od navedenih područja investiranja ili saradnje s imperijalizmom u proširenoj reprodukciji njegovog vlastitog kapitala.

Prelazom od kapitalizma slobođne konkurencije u klasični imperijalizam promenila se, prema tome, i specifična artikulacija odnosa proizvodnje i razmene između metropola i nerazvijenih nacija. Ovladavanje stranog kapitala lokalnom akumulacijom kapitala (uglavnom povezano s političkom dominacijom) podvrglo je lokalni privredni razvoj interesima buržoazije iz metropola. Ono što „puca“ po nerazvijenim zemljama, nije više „laka artiljerija“ jeftinih roba, već „teška artiljerija“ kontrole resursa kapitala. Nasuprot tome, u predimperijalističkoj epohi koncentracija na proizvodnju i izvoz sirovina pod kontrolom domaće buržoazije bila je tek predigra razaranja pretkapitalističkih odnosa proizvodnje na selu u interesu te buržoazije. Ipak, u klasičnoj imperijalističkoj epohi stvara se dugoročan društveni i politički savez imperijalizma i domaće oligarhije koji zamrzava pretkapitalističke odnose proizvodnje na selu, time bitno ograničava širenje „unutanjeg triišta“ i tako ometa kumulativnu industrijalizaciju zemlje, odnosno procese prvobitne akumulacije kapitala, koji su se ipak pojavljivali, usmerava u neindustrijskom pravcu.

Upravo je Čile klasičan primjer tog preloma u strukturi svetske privrede koji je od epohe kapitalizma slobodne konkurencije doveo do epohe klasičnog imperijalizma. Prva integracija Čilea u kapitalističko svetsko tržište u XIX veku zahvatila je rudnike bakra koji su, međutim, uglavnom bili u čileanskom posedu. Druga faza, započeta razvojem dobivanja salitre nakon pobede Čilea u ratu s Peruom, završena je potpunom prevlašću britanskog kapitala nad rudarstvom u Čileu. Ukupan britanski kapital investiran u Čile 1880. godine iznosio je oko 7,5 miliona funti sterlinga, od čega više od 6 milionau formi državnih papira. Godine 1890. taj se iznos povećao na 24 milionafunti sterlinga, a 16 milionatog iznosa bilo je u obliku direktnih privatnih investicija (pre svega u rudnike i salitru). Značajno je to što se nije promenila sirovinska bit ključnog izvoznog proizvoda (prvo bakar, onda salitra). Do promjene je došlo u prevladavajućim procesima akumulacije kapitala i prevladavajućim odnosima proizvodnje.

Prevlast inostranogkapitala nad akumulacijom kapitala u nerazvijenim zemljama vodila je takvom privrednom razvoju koji je, a na to smo već upozorili, oblikovan komplementarno privredi imperijalističkih metropola. To pre svega znaći koncentraciju na proizvodnju biljnih i mineralnih sirovina. Lov na jeftine sirovine ide tako reći uporedo s imperijalističkim izvozom kapitala.

Traganje za jeftinim sirovinama nije slučajno. Primereno je unutaršnjoj logici kapitalističkog načina proizvodnje. Rastućom proizvodnošću rada to vodi stalnom rastu količine roba koja se može proizvesti uz stanoviti kvantum strojeva i radne snage. To, pak, vodi tendencijelnom smanjenju udela fiksnog konstantnog i varijabilnog kapitala u prosečnoj vrednosti robe, tj. tendencijelnom porastu udela troškova sirovina u ceni proizvodnje prosječne robe: Prema tome, razmerno razvijanju proizvodne snage rada, vrednost sirovine sačinjava stalno rastući sastavni dio vrednosti robnog proizvoda… zato što se u svakom alikvotnom delu celokupnog proizvoda postojano smanjuje i onaj doe koji sačinjava rabaćenje mašinerije, kao i onaj što ga sačinjava novododani rad. Usled ovog kretanja naniže, raste razmjerno onaj drugi deo vrednosti što ga sačinjava sirovina, ako ovaj porast nije dokinut odgovarajućim smanjenjem vrednosti sirovine koje potiče iz rastuće proizvodnosti rada primenjivanog radi njene vlastite proizvodnje

Proizvodnja sirovina primitivnim, pretkapitalističkim sredstvima u prekomorskim zemljama — karakterizovana ropskom privredom u južnim državama SAD — pojačala je tendenciju relativnog poskupljenja sirovina i otud pokušaje metropolskog kapitala da stvori jeftiniju, tj. kapitalističku proizvodnju sirovina.

Povećanje cene pamuka, prouzročeno američkim građanskim ratom, bilo je za to određujući, ali nikako jedini element. Tendencija povećanja ne samo relativnih, već i apsolutnih cena sirovina, karakteristična za sredinu XIX veka, potpuno je dovoljna da dokaže taj fenomen. Direktna intervencija zapadnog kapitala u proces prvobitne akumulacije kapitala nerazvijenih zemalja bila je u znatnoj meri određena prinudom da se kapitalistička proizvodnja sirovina organizuje u velikim razmerama.

Kapitalistička proizvodnja sirovina u nerazvijenim zemljama bila je, ipak, kapitalistička proizvodnja uz sasvim određene društvene, ili, bolje rečeno. društveno-ekonomske uslove proizvodnje. Silna količina jeftine radne snage u nerazvijenim zemljama učinila je veliku upotrebu fiksnog kapitala nerentabilnom. Moderne mašine nisu mogle konkurisati jeftinoj radnoj snazi. Kapitalistička je proizvodnja sirovina u poljoprivredi, prema tome, pre svega vodila plantažnoj privredi tj. predindustrijskom kapitalizmu, manufakturnom kapitalizmu, pri čemu su prednosti spram pretkapitalističke plantažne privrede bile u uvođenju elementarne podele rada među manuelnim radnicima, u većoj radnoj disciplini i racionalnijoj organizaciji i knjigovodstvu. Na području rudarstva kapitalistička proizvodnja sirovina u nerazvijenim zemljama predstavljala je, svakako, uvođenje kapitalističke mašinerije, dakle početak industrijskog kapitalizma. Ali i u tom slučaju niske cene robe radne snage, silna industrijska rezervna armija i relativna nemoć proletarijata pomakli su težište pritiska kapitala sa, na Zapadu već dominantne proizvodnje relativnog viška vrednosti, na proizvodnju apsolutnog viška vrednosti.

Time dobijamo sliku imperijalističkog svetskog sistema koji je izgrađen na opštem nejednakom razvoju akumulacije kapitala, organskog sastava kapitala, stope viška vrednosti i proizvodnosti rada.

Za sve komentare, sugestije i predloge možete nas kontaktirati na mejl adresu info [at] tclinija.net.