Jugoslavija – država koja je odumrla | TC linija
SFRJ i titoističko pitanje

Jugoslavija – država koja je odumrla

Seriju članaka o pitanju raspada SFRJ i svega što je za to vezano otvorićemo uvodom iz knjige Dejana Jovića „Jugoslavija – država koja je odumrla“. Iako redakcija ne deli nužno sve stavove sa stavovima Dejana Jovića, smatramo da je ovaj uvod i poente koje on pokreće jedna od retkih smislenih potraga za realnim i materijalnim uslovima raspada SFRJ i potonjeg nacionalnog rata za stvaranje novih nacionalnih država. Predlog za ovu knjigu bio je njegova doktorska teza na Londonskoj školi ekonomije.

Cenimo Jovićev pokušaj da pre svega razmoti uticaj i učešće jugoslovenske partijske birokratije u svim cik-cakovima koje je ona imala.

/Dejan Jović, Uvod za knjigu Jugoslavija – država koja je odumrla, PROMETEJ Zagreb, 2003./

Zašto se raspala socijalistička Jugoslavija?

Je li taj raspad bio neizbježan?

Je li bio rezultat nekih objektivnih (nepersonalnih) razloga, kao što su ekonomska kriza, socijalna i nacionalna struktura, promjene u međunarodnoj politici, sporost procesa modernizacije, globalizacijski trendovi i slično?

Ili je raspad Jugoslavije u prvom redu rezultat akcija koje su poduzimale političke elite unutar same zemlje, njihovih (subjektivnih) odluka, namjera i vjerovanja? Kako su te odluke nastajale, zašto su bile upravo takve?

Konačno, kako to da su dezintegracijski trendovi prevagnuli nad integracijskim?

Od svog početka do kraja, ova je knjiga pokušaj da se odgovori na ta pitanja.

Jugoslavija nije prva zemlja koja se raspala. U dvadesetom stoljeću (u kome je Jugoslavija jedino i postojala) gotovo nijedna europska zemlja nije bila poštedena nekog traumatičnog oblika vlasti (diktatura), preokreta (kolapsa režima) i/ili secesije, odnosno dezintegracije. Britanija je izgubila Irsku, a potom i gotovo cijelo Britansko carstvo. Njemačka je preživjela diktature raznih oblika, dezintegraciju (na Istočnu i Zapadnu) a potom i reintegraciju, a Francuska je bila okupirana. Španjolska je pola stoljeća bila pod totalitarnim (ili barem strogim autoritarnim) režimom. Rusija je svoju državnost „utopila“ u Sovjetski Savez, osim u prve 22 i posljednjih 8 godina prošlog stoljeća. Italija je živjela u diktaturi vise od 30 godina. Pogleda li se povijesna mapa, na početku stoljeća, prije samo stotinu godina, Europa je bila podijeljena na moćna carstva: Austro-Ugarsko, Njemačko, Rusko, Otomansko. Nijedno od njih više ne postoji. Prije 50 godina SSSR izašao je iz rata kao moćna svjetska velesila, koja je imala ambiciju da proširi plamen socijalizma na cijeli kontinent, i izvan njega. Danas su se na njegovu teritoriju fomiralne i obnovile nekadašnje države, kao i formirale nove. Moćni i nemoćni, jaki i slabi, veliki i mali nestajali su sa mape i opet se vraćaju na nju. Raspad država, prema tome, više je pravilo nego izuzetak, čak i u Evropi, čak i u dvadesetom stoljeću.

Ipak, raspad Jugoslavije iznenadio je mnoge, podjednako unutar te zemlje kao i izvan nje. On je po mnogo čemu bio anomalija u vremenu u kojem se dogodio; loša vijest iz prošlosti za koju su mnogi pomislili da je iza nas, opomena da nema mjesta preteranom optimizmu i iluzijama o „kraju povijesti“ ili „o samo jednoj mogućnosti“. Iznenadjenje je bilo još veće zato što je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća Jugoslavija izgledala kao uspešna zemlja. Nije bila članica nijednog vojnopolitičkog bloka, uživala je priličan ugled u svijetu, a unutarpolitička stabilnost bila je gotovo čudesna – s obzirom na tragične događaje i Drugog sv. rata u kome je više Jugoslovena stradalo u medjusobnim obračunima nego od ruke okupatora. Ideološki i politički, Jugoslavija je (naročito kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih) inspirirala zapadnoeuropske ljevičare i istočnoeuropske disidente.

/…/

Ova knjiga želi vratiti raspad Jugoslavije kući, tamo gdje su se događaji kojima se bavi dogodili. Uvjeren sam da nema važnije teme za naše akademske zajednice od ove: u njoj se reflektira ne samo rasprava o prošlosti, nego i budućnosti prostora koji su veći dio dvadesetog stoljeća bili u okviru istog političkog projekta. Knjiga o raspadu Jugoslavije jest rasprava o povijesti i politici jugoslavenske države od njezina osnivanja 1918. do kraja 1992., o jugoslavenskoj ideji, o konceptima državnosti, o nacionalizmu, o rješavanju etničkih konflikata, o ideji nacionalne države, o ideologiji i institucijama, o marksizmu i liberalizmu, moralnosti secesije, pravu na intervenciju itd…

/…/

Iako ova knjiga nije prva koja tvrdi da su socijalistički poreci bili ideocentrični, ona prva smješta ideologiju „odumiranja države“ u centar analize uzroka raspada Jugoslavije. Teza je jednostavna, a opet u odnosu na sve dosadašnje interpretacije, drukčija: Jugoslavija se nije ugušila u etničkoj mržnji njenih naroda, niti je propala pod teretom ekonomske krize, niti je ubijena izvana, niti je bila laboratorij pomahnitalih ličnosti koje su preuzele vlast u ovom ili onom njezinom centru. Niti je točno da je njen raspad bio neizbežan, niti da se pojavio iznenada. Jugoslavije je, kao što kaže naslov knjige, bila država koja je odumrla. Njena elita je, vjerujući u koncept odumiranja države, decentralizirala i oslabila funkcije države do mjere da je država postala nemoćna da se odupre izazovima iznutra i spolja; ideološkim alternativama koje su se pojavile u drugoj polovici osamdesetih godina XX stoljeća. Kao ni jedna druga država na Zapadu ili Istoku, jugoslavenska se država na kraju pretvorila u snimatelja filmova o ilegalnom uvozu oružja preko mađarsko-hrvatske granice, u svećenika ideologije koja je izgubila kredibilnost. Decentralizacija i „razvlašćivanje države“ (ili ‘borba protiv etatizma’, tog prioritetnog neprijatelja titoizma) nije bio nikakav „trik“ kojim bi vlast pokušavala ublažiti medjunacionalne probleme, a istodobno sačuvati vlast u svojim rukama. Ona je bila rezultat vjerovanja političke elite Jugoslavije da upravo ovde postoji najbolji mogući tip socijalizma, te da mi primerom moramo pokazati da proces odumiranja države nije samo Marksova fantazija, nego može postati i stvarnost. Etnička složenost Jugoslavije pomogla je da taj koncept bude još popularniji. Marksizam je bio ideologija malih naroda, onih koji su (kako Kundera definira male narode) stalno strepili za svoj opstanak. U Jugoslaviji, svi narodi (pa i Srbi, koji su činili samo 36 posto stanovništva u 1981.) bili manjina, nitko većina. Marksistička doktrina im je svima, stoga, nudila zaštitu pred vanjskim „neprijateljima“. Kriza marksizma i nestanak percepcije o ‘stvarnoj opasnosti’ izvana (koja je u SFRJ bila vezana za opasnost od SSSRa) uznemirio je sam narativ na kome se temeljila skladnost Jugoslavije. Strah od postajanja manjinom, koji se pojavio s krizom marksističkog i promocijom liberalno-demokratskog koncepta, rezultirao je identifikacijama novih pretnji; Slovence su plašili Srbi, Srbe Bošnjaci i Albanci itd. Stvorena je gomila unutarnjih neprijatelja koja je stvorila psihozu koja je rezultirala u agresiji, koja ponovno nije bila limitirana na samo jednu grupu, nego se pojavila gdje god se neka grupa bojala da će ostati nezaštićena. Slabost države (stare SFRJ države) bila je glavni razlog da se ta agresija nije mogla zaustaviti na vreme. …

Takva interpretacija raspada Jugoslavije novost je u odnosu na sve dosadašnje. Većina drugih interpretacija orijentira se ili na makrostrukturalne i dugoročne uzroke (nacionalno pitanje, ekonomska kriza, geopolitički položaj Jugoslavije, njena pozicija u svjetskoj politici), ili sa druge strane, usmjerava se ka pojedincima (Miloševiću najviše, onda Tuđmanu i Kučanu, a potom i Brozu), čije je djelovanje il stvaralo il razaralo zajednicu. Neki su (i to najuspješniji) bili fokusirani na specifičnosti jugoslavenske kulture i identiteta, naročito u socijalističkoj Jugoslaviji. Mnoga su od tih objašnjenja vrlo korisna i doprinose našem razumijevanju razloga raspada. Ali zanemaruju ideologiju, bave se opisom posledica, a ne uzrocima. Oni takodjer ne prodiru dovoljno duboko u odnos između teksta i konteksta, ideologije i stvarnosti, vizije budućnosti i njene ne-realizacije.

/…/

Za svojih života, Broz i Kardelj bili su vrhovni interpretatori koncepata politike i vrhovni arbitri u sporovima između borbi različitih interpretacija. Ali njihovom smrću u razmaku od godinu dana postaje mnogo teže definirati partijsku liniju SKJ. To se najbolje vidi na primeru kosovskih nemira 1981. unutarpartijskih sukoba oko izbora Draže Markovića za člana Predsedništva CK SKJ 1982. zatim rasprave o ekonomskim reformama 1981-83. i političkom sistemu 1983-85. Ne samo da sam „tekst“ postaje predmet spora, nego se mijenja i kontekst u kojem se jugoslavenska politika odvija. Alternative Kardeljevom konceptu iz 1974. pojavljuju se unutar zemlje, u krugovima kritičke inteligencije i u spontano ili poluspontano nastalim pokretima unutar populacije, kao i izvan zemlje, ali i unutar SKJ, sa više strana. Ekonomska kriza dovodi do latentnog sukoba između vlade (pragmatične institucije države) i Partije (ideološke institucije). U svim tim situacijama pokazuje se da je kritika konstitutivnog koncepta presnažna da bi je se moglo ignorirati, ali i da su konzervativne snage (zagovornici ustava, ustavobranitelji) prejake da bi ih se moglo poraziti. Rezultat je blokada. Sredinom osamdesetih formiraju se dva bloka: konzervativni ustavobranitelji na jednoj strani i ustavni reformatori na drugoj. Iako se Slovenija stavlja na čelo prvog, a Srbija na čelo drugog bloka, izuzeci su brojni, niti je i jedan od tih blokova monolitan. Kao i ranije, ne radi se o medjuetničkim sukobima, nego o političko-ideološkim razlikama u vrhu same SFRJ elite.

Konsolidacija ta dvaaoka, njihova homogenizacija, otvaranje prema nekadašnjoj opoziciji unutar vlastitih republika, kao i sama konfrontacija – to su teme zadnjeg dela knjige. U zadnjim poglavljima fokus je na Srbiji i Sloveniji. Nedostatak jasne hrvatske alternative tim dvema opcijama vodio je polarizaciji jugoslavenske političke scene u kojoj su BiH i Makedonija ostale na pola puta. Kardeljev koncept bilo je nemoguće pomiriti sa novom situacijom.

U skladu sa glavnom tezom, ova knjiga praktički završava sa raspadom SKJ. Jugoslavija je bila partijska, ideokratska država, njen se službeni identitet (pa i onda kad je to bilo suprotno stvarnim osećajima većine njenih gradjana) zasnivao na ideologiji. Bilo je zato iluzorno očekivati da će Jugoslavija, takva kakva je bila, preživeti raspad SKJ. Pokušaji JNA, Vlade i međunarodnih institucija da je reformiraju i spase (svaka od njih na svoj način) bili su uzaludni. … Odgovor na pitanje zašto se raspala Jugoslavija i zašto na tako krvav način, treba dakle tražiti u istom mjestu: u analizi razloga slabosti, neefikasnosti i nedovršenosti jugoslovenske države, kao i nastanku postjugoslovenskih država.

Teza koju odbacujem jeste ideja o neizbežnosti raspada Jugoslavije. Ništa u politici nije neizbežno. Raspad SFRJ, kao i rat koji je usledio, nije nikakva prirodna nepogoda, ona je bila rezultat akcija koje su bile izraz verovanja relevantnih političkih aktera. Ideju o neizbežnosti, kao i tezu o ‘večitoj etničkoj mržnji’, analiziram u prvom poglavlju.

Još jedna teza koja se ovde odbacuje je ideja o mogućnosti predviđanja događaja i-ili pravljenja velikih generalizacija, pouka za budućnost. Komparativna politika je moguća samo kao komparativna povijest, ne kao komparacija između nečeg što bi se tek trebalo dogoditi. Politolozi i sociolozi, društveni znanstvenici općenito, nemaju nikakav monopol na vizionarstvo. Njihove spekulacije i tome što će se dogoditi nisu ništa bolje od spekulacija bilo kojeg građanina. Uostalom, nisu li se upravo na primjeru raspada SFRJ (a na svjetskim okvirima na primeru raspada socijalizma) društvene znanosti „opekle“: sve „racionalne“ prognoze govorile su kako je „iracionalno“ da se Jugoslavija raspadne i da se zato, baš radi „iracionalnosti“, neće dogoditi, pa ipak – dogodilo se.

Na posletku, ova knjiga je sumnjičava prema ideji o „nerazvijenom civilnom društvu“ kao razlogu raspada Jugoslavije. Taj je argument u našu politologiju (i novinarstvo) preuzet iz Istočne Evrope, naročito od poljskih i čeških autora, koji su opisivali svoje zemlje. Moja teza je da su za razliku od Čeha, Slovaka ili Poljaka, Jugosloveni hteli više države, ne više građanskog društva. Mnogi ljudi su smatrali da je situacija kaotična upravo jer nema države, što ne deluje. Ta želja za etatizmom, za državnošću, dovodi, u krajnjoj liniji, na vlast ljude kao što su Milošević i Tuđman, obojica su obećavala države svojim narodima. Čini se da čehoslovačka ili poljska država ne bi nikad dopustile ono što je dozvolila jugoslovenska: da se na kraju pretvori u noćobdiju nad ilegalnim uvozom oružja, te da ne reagira na pokušaje da se potpali građanski rat. Po mom mišljenju, to je glavni razlog zbog kojeg se ni Poljska ni Čehoslovačka nisu raspale u građanskom ratu.

Iako ova knjiga ima težište na analizi subjektivnog (vjerovanja neke političke elite), ona odbacuje pojednostavljena gledanja na ulogu ličnosti u politici i povijesti. Mnoge analize raspada Jugoslavije (kao što objašnjavamo u prvom poglavlju), pripisuju gotovo nadnaravna svojstva ovoj ili onoj političkoj ličnosti, najviše Titu i Miloševiću, na razne načine. Novost pristupa koji se ovde razvija jest u tome što tu dvojicu političara smješta u kontekst njihova vremena i „demitologizira“. Niti se Jugoslavija održala samo zbog Tita, niti se raspala zbog Miloševića. Koliko god bili moćni, i Tito i Milošević djelovali su iz svog „teksta“ (ideologije) i „konteksta“ (stvarnosti); oni su rezultat, koliko i stvaratelji dinamike između njihovih okolnosti i ideoloških pozicija.

/…/

Napokon, riječ ili dvije treba reći o poziciji koju zauzimam s obzirom na pitanje „krivnje“, odnosno „krivca“ za raspad i rat. Smisao političke analize nije da sudi i prosuduje; niti da objasni tko je bio „dobar“ a tko „zao“ lik, niti tko je kriv a tko zaslužan. Pravo na takve prosudbe ima svaki čitatelj za sebe, i svaki građanin kao građanin. Politički analitičar nema monopol na politička gledanja, niti na shvaćanje morala; posebno ne ako odbacuje monizam, kao što ga ja odbacujem. Politička analiza ima samo jedan cilj: objasniti što se i zašto dogodilo, odnosno, nije dogodilo; ni manje ni više. To se može samo ako autor pokuša razumjeti motive i akcije svih sudionika u političkoj borbi, i ako nastoji pošteno rekonstruirati te motive, a da ne sudi o tome je li moglo biti drukčije i je li taj političar/političarka imao ili nije imao pravo. Instrumenti koje pritom analitičar ima su: dokumenti, sposobnost selekcije, vještina povezivanja, logika prosuđivanja, profesionalno poštenje, osjetljivost za ljudske sudbine, bez obzira slagao se ili ne s likovima iz svoje priče. Pritom autoru samo ostaje da se nada da će i njegovi sugovornici, kritičari i čitatelji postupati isto u odnosu prema njemu, bez obzira slagali se s njim ili ne. Ako netko traži odgovor na pitanja kao što su: tko je kriv ili tko je zaslužan za raspad Jugoslavije; ili čak – tko je više a tko manje kriv/zaslužan – neće ga naći u ovoj knjizi. Takve odgovore svatko mora za sebe pronaći u sebi samom. Moja je iskrena nada da ova knjiga nudi dovoljno elemenata na temelju kojih će onima koji je pročitaju biti lakše odgovoriti (sebi) na ta pitanja.

Za sve komentare, sugestije i predloge možete nas kontaktirati na mejl adresu info [at] tclinija.net.